Prije pet i pol godina, dok sam još studirala fizioterapiju, stjecajem okolnosti počela sam raditi s odraslim susjedom s cerebralnom paralizom (spastičnom diparezom). Kad sam pitala fizioterapeuta koji je godinama radio s njim zašto tako čudno hoda, zašto npr. ne može podignuti petu od poda, odgovorio mi je da je to obrazac CP-a. Ali čim je spomenuo “obrazac”, meni su prošli kroz glavu svi oni suptilni motorički obrasci koje sam na svom tijelu promijenila jer su dovodili do bolova i ozljeda, a kako ih mijenjati naučila sam istražujući fizioterapiju sporta i plesa. Nadalje, rekreativno se baveći baletom, naučila sam potpuno nove pokrete, nov način kretanja, netipičan za ljudsku vrstu. Ako zdravi ljudi mogu naučiti kretati se poput vila i vilenjaka, pomislila sam, zašto osobe s CP-om ne bi mogle naučiti kretati se poput zdravih ljudi? (Pod uvjetom da za to postoji dovoljno kapaciteta u živčanom i mišično-koštanom sustavu, tj. da nije prisutna mentalna retardacija i znatnija deformacija skeleta.) Vodila sam se principom da slični sustavi slično funkcioniraju, kako su nas učili na uvodnom satu studija psihologije. Krenula sam od premise da je mozak osoba s CP-om dovoljno sličan mozgu zdravih ljudi da uči po principima motoričkog učenja izvedenima na temelju promatranja zdrave populacije. U praksi se potvrdilo da je to točno: susjed s CP-om uči na identičan način na koji uče osobe s normalnim neuromotoričkim razvojem. Mit o nemogućnosti poboljšanja kliničke slike osoba s CP-om zaostao je iz vremena prije otkrića neuroplastičnosti mozga (a da je riječ o mitu svjedoči i sve više znanstvenih istraživanja na većim uzorcima koja ga pobijaju). Normalni motorički obrasci mogu se naučiti u bilo kojoj dobi, po uzoru na učenje bilo koje motoričke vještine (sviranje, ples, sport, tai chi i sl.).